|
Ljubav na američki način
11/03
Osjećaju li Britanci već ljubav?
Izvoziti demokraciju znači malo više nego pokazati
nesretnim ne zapadnjacima radost da im netko drugi umjesto
njih sastavlja pristojan ustav. Mi smo sada došli na to
da piscima Magne Carte kažemo gdje su pogriješili.
Izgleda da su toliko nesposobni voditi svoju državu da im
George Bush i njegovo bratstvo ratnih zločinaca trebaju
pokazati kako da kroje demokraciju po američkom ukusu.
Izvozna verzija demokracije naravno
zastrašujuće liči na onu domaću. Sloboda
govora je prenapuhana i lako je izrabljuju svi oni
nepodobnjaci, pacifisti, sindikalci i ostali problematični
likovi. Možda bi im mi mogli dati nekoliko važnih
savjeta pa da cijela stvar malo bolje teče? Stvarno,
samo malo dotaknuti tu i tamo. Na primjer, Pomična
Zona Zabrane Kretanja bi bila prava stvar. Tako da se
nitko nikad ne može približiti stranom predsjedniku države
u posjeti, iako je on povukao tu tvoju državu u rat i tvoj je
narod bijesan.
Mi bi isto tako htjeli da naprosto
zatvorite vaš glavni grad, da naši snajperisti-ubice ne
podliježu vašim zakonima, i da nikad ne prikazujete, naravno
sigurnosti radi, nikakve negative scene u istom kadru sa našim
neustrašivim predsjednikom. Mislim da sad mogu dalje i
bez sarkazma. Ovo mora da je najodvratnija gamad koja je
došla na vlast u povijesti SAD-a. I dok mi
uzaludno čekamo da se njihov psihotični i pakleni
neo-konzervativni plamen sam od sebe ugasi, stvari su sve gore
i gore.
Bilo bi za očekivati, kad je izašlo
na vidjelo da je Blairova vlada uzaludno molila Bushevu bagru
da malo pričeka prije nego što utopi svoje zube u
naftom pun Irak, da će možda Cheney, Bush i ekipa malo ići
na prstima prije nego li banu u grad i razliju
svoju bezrazložnu i neprikladnu aroganciju po cijelom Londonu.
Bili bi u krivu.
Naravno, uvijek smo mi u krivu.
Svaka ljudska pretpostavka da bi se naše gađenje i
cinizam mogli ublažiti je na brzinu smrskana. Svaki put
kad se damo ljudskom impulsu da ovim razbojnicima pružimo
trunku povjerenja na bilo kojem polju, samo nas podsjete da se
ova administracija nikad ne može iskupiti. Ali
tko je mudriji? I uz bogatu ironiju poput Bushevog i
Blairovog uzajamnog nespokoja u svezi posjete, jedini
Amerikanci dovoljno budni da bi nešto primijetili su oni isti
koji su koji su nekoć primijetili da su milijarde dolara
nestale iz Pentagona. Kao što sam prije spomenuo, problematični
likovi.
Ironija je možda umrla, ali ova bi
opsesija oko sigurnosti morala namrštiti ne malo lica.
Moralo bi biti više nego alarmantno da američki
predsjednik ne može mirno posjetiti ni svog jedinog saveznika
u ovom ogromnom zločinu protiv čovječanstva.
Sjećam se da sam usred civilnog rata u Nikaragvi bio na
samo nekoliko centimetara od predsjednika Nikaragve, koji je
bio okružen tek sa nekoliko čuvara. Pitanje se
postavlja samo po sebi, ne bi li ljudi poput našeg dobrog dečka
Georga bili malo sigurniji da ih tako naširoko ne mrze.
Ali čekaj malo, to je samo zato jer su «zavisni na naše
slobode». Što vuče još jedno pitanje: dali
ironija postoji ako je nitko ne primijeti?
Peter Jennings je nedavno završio jedne
svoje vijesti sa dvije priče od kojih mi je trebala
eksplodirati glava. Ali u našom novom svijetu bez
ironije, jednostavno sam slegao ramenima. Glavna je priča
bila kako Amerikanci u Iraku uzvraćaju udarac, pogađajući
sumnjiva skloništa pobunjenika, i tako dalje. Stavljajući
na strani tisućljetnu ironiju o «protuofenzivi», vijest
su završile pričom o tome kako je Toledo Blade hrabro
izvijestio o američkim ratnim strahotama prije tri
desetljeća u dolini Song Be u Vijetnamu.
Imao sam puno vremena razmišljati o tome
kako nas sve ovo čini sigurnijima dok sam stajao u čekaonici
prve pomoći čekajući prijatelja kojeg je netko
pogodio u glavu iz zračne puške ispred naše škole (istinita
priča). Dobro, lagao sam, jednostavno nisam moga samo
slegnuti ramenima dok je ironija razvodnjavala moj mozak i
kapala mi kroz uši i nosnice. U ime nacionalne
sigurnosti ovi kriminalci čine naš svijet i našu državu
neusporedivo opasnijima. Njihovo muško hvalisanje nije
samo sramota, iako je i to. Svaki mjesec dok su još oni
na vlasti borba za mir i sigurnost unazaduje nekoliko godina.
I kao najveća ironija, Blair se na
smrt plaši posjete svog dragog ko-okupatora. Možda bi
Britanija, koja je okupirala više država od samog
Gingis Kana, treba biti nervozna kada čuje svoju jeku
kako dolazi preko bare. Stoljeća imperijalnog i
brutalnog terora lagano se tope, i prošlost postaje sadašnjost.
I dok zadaje posljednji udarac ironiji, Bushova bi se
hunta mogla riješiti i koncepta vremena. Zašto da ne?
Njihov teroristički rat u sadašnjoj fazi očajnički
traži rupu u vremenu, crnu rupu u nekoj drugoj dimenziji gdje
vremenski zakoni okupacije ne postoje.
Teroristi Bushevog režima samo gube
vrijeme, pomognuti i podržani pri tome gotovo cijelo
opozicijom. (časne iznimke Kuchinich i Sharpton).
Gravitacija još uvijek postoji, i sve imperijalne
fantazije se moraju spustiti na tlo. Bush i Blair zato
trebaju uzajamno uživati u posjeti, i možda zapjevati pjesmu,
dvije. George može citirati iz južno američkog
otpora koji je njegova vlada uzaludno nastojala ugasiti veći
dio prošlog stoljeća: pueden cortar las flores,
pero no pueden cortar la primavera (mogu skratit cvijeće
ali ne i proljeće). Tony može dodati pjesme iz
njegove osamsto godina duge okupacije Irske: «Kad zakon
zabrani rasti travi/i lišću da ljeti zeleno bude/tada
ću promijeniti boju što nosim na glavi /al' do onda, bože,
nek zelena bude.
Oni si mogu prepričavati o tome kako
je njihov izvoz demokracije i vladavine zakona donio smiješak
na lica onih koje su oslobodili. Da su mene pozvali,
podijelio bih sa njima moju omiljenu anegdotu o demokraciji.
Dok smo prije par godina ja i prijatelj kasno u noći
gledali rezultate izbora, naši mozgovi samo što nisu utrnuli
kad je jedan od kandidata ponovio onu staru, kako su se
dobro borili na izborima ali da je to demokracija i šta se tu
može. Moj je prijatelj pritisnuo daljinski i udahnuo:
«Da, to je demokracija: dva kandidata, koji se
virtualno ne razlikuju po ničemu a troše milijune dolara
kako bi što više ljudi uvjerili da je onaj drugi pišao u gaće
kad je imao sedam godina.
Što se tiče vladavine zakona, Tony
može opet uroniti u beskrajnu opskrbu sa irskim žrtavama.
Pri tome mislim na «Pobunjenika» Paidraiga Pearsea: «Ti si
mislio pokoriti narod? Ili da je zakon jači od života
ili ljudske želje za slobodom? Sada ćemo na tebi
probati, tebi što si mučio i zatvarao, tebi sto si
izazivao i otplaćivao tirane, hipokrite i lažove!»
Ljudi moji, zavalite se u fotelju i uživajte jer će se
još mnoge pjesme pjevati. Zar ne osjećate ljubav?
© 2003 Daniel Patrick Welch.
Preštampavanje dozvoljeno uz pripisanu zaslugu i link na
danielwelch.com
Prijevod by Sanjin Gacina
^ Top ^
Welch živi i piše u Salemu, Massachusetts, USA, sa
svojom ženom, Juliom Nambalirwa- Lugudde. Zajedno vode The
Greenhouse School. Pisac, lingvist i aktivist,
pojavljivao se na radiju (intervju
dostupan ovdje) i dostupan je za buduće intervjue.
Prijašnji članci, prijevodi i ostali materijali dostupni
su na danielwelc.com. Linkovik na web-strancu su cijenjeni.
|
